Povečerje Letra

U mojoj krvi, u mojoj glavi.

Djetinjstvo moje kraj kasarne
U ovoj trubi još se krije,
I mrtva usta iz vojarne
U noći viču da netko bdije.

Kad čujem trubu tog svirača,
Što stoji negdje na mrtvoj straži,
Ja znam da netko usred plača
I mene zove, i mene traži.

Ne budi, trubo, to što ode,
Na svakom grobu raste trava,
I ispod zemlje, ispod vode
Tvoj drug već davno mrtav spava.

I neće čuti to što sviraš,
I neće znati što ga zove,
Ti samo stare rane diraš,
Ti samo budiš mrtve snove.

Dok spava grad pod rukom neba,
Dok spava sve što spati treba,
Ti zalud zoveš iz tog mraka
Imena davnih ožiljaka.

I tu preda mnom opet idu,
U dugom redu kao četa,
Svi davni dani mog života,
Sva davno izgubljena ljeta.

I što da počnem, kamo sada,
Sa godinama sto se ruše,
Kroz trg i ulice mog grada,
Kroz kosti moje vjetar puše.

I svake noći još se javlja
Taj glas od sjene i od plača,
I neka ruka trubu stavlja
Na mrtva usta....mog svirača.